Naslovna » Blog » Beograđanka u Londonu » Žudnja za monarhijom
Žudnja za monarhijom
Žudnja za monarhijom

Žudnja za monarhijom

Ne prestaje da me čudi kako u velikom selu, u kakvom zahvaljujući modernoj tehnologiji živimo, još tinja neugasla žudnja za engleskom tradicijom, engleskom aristokratijom i nadasve engleskom kraljevskom porodicom.

Potpuno sam sigurna da je onaj grm u kome leži ovaj zec ostao nedirnut jer čuči sakriven na Ostrvu, te je tako u svesti stranaca još zadržao oreol nedostižne težnje.

Nema im dakle druge nego „preko vode do slobode“, ne bi li posuli soli na rep već iskrzanog, ali još dobro očuvanog krzna najbrojnije, najuzvišenije i najumišljenije evropske aristokratije.

Besmisao zaslepljenosti

Tek posle osvešćenja posle izvesnog broja godina provedenih ovde, a usuđujem se da kažem i urođene gadljivosti prema noblesu, može se, bez postojećih pomagala za ulepšavanje, sagledati trivija i besmisao zaslepljenosti i divljena višim klasama ove još dobrodržeće monarhije.

Svako njihovo pojavljivanje u javnosti izaziva blago zaprepašćenje nepovlašćenih masa, jer ima li igde drugde primera da predstavnik parlamenta, na susrete sa biračima, u predizbornoj kampanji vodi svoju ostarelu dadilju?

U tim se krugovima navike menjaju ne iznutra, nego spolja, pa su promene tipično kozmetičke prirode i odnose se uglavnom na modu, kojoj se priklanjaju i sport, kojim se zanimaju.

Nepromenjeno, kao i u prethodna dva-tri veka, decu odgajaju dadilje i elitne škole, dok roditelji, koji ih viđaju o praznicima, sede u raznim važnim odborima i organizuju dobrotvorne skupove za unesrećene i osiromašene. To je, bez ikakvog preterivanja, svet iza staklene zavese, čiji akteri nauče da glume život, kome se prilagođavaju bez stvarnih spoljnih uticaja.

Svakakve se revolucionarne promene u Evropi mogu desiti, razne države rasparčati, ali nema tih promena koje će dotaći englesku monarhiju. Sa dubokom posvećenošću i sa velikim uspehom, imajući u vidu novije političke trendove, radi se na tome da čitava Evropa, a i šire, prigrli engleske princeze i prestolonaslednike kao svoje i sa obožavanjem i uzdisajima zavisti prati njihove živote ispod staklenog zvona.

Neizlečivi kompleks inferiornosti

Vojna parada pred Bakingemskom palatom, povodom kraljičinog zvaničnog rođendana okuplja neverovatan broj posmatrača, među kojima, u izrazima čežnje i neprikrivenog oduševljenja, uvek prednjače američki posetioci. Istovremeno, među novijim idejama za rijaliti šou najbizarnija je svakako ona u kojoj mlade američke udavače treba da steknu naklonost maskirane osobe, za koju veruju da je princ Hari.

Ni crna ovca monarhije, bez obzira na sve ispade, ne može sebi da dozvoli televizijski brak, jer moral i etiketa, a ne novčane mogućnosti razlikuju Kralja od Rokfelera. Neizlečivi kompleks inferiornosti prema Ujedinjenom Kraljevstvu, koji niko iz Sjedinjenih Država neće javno priznati, podstican je vekovnom patnjom za monarhijom.

Retki su i dobro zataškavani primeri otpora ovom belosvetskom cirkusu, kakvo je bilo nedavno odbijanje maorskog kralja da učestvuje u ceremoniji primanja prinčevskog para na Novom Zelandu, kojom zgodom visoki gosti uvek rado učestvuju u egzotičnom plesu dobrodošlice.

Ko se od bivših jugoslovena neće setiti da su Tita sa istim gostoprimstvom dočekivali u afričkim zemljama; samo njegovo je vreme prošlo, naša je zemlja bivša, a Britanija je i dalje neuzdrmana monarhija, čiji predstavnici i dalje sa iskrenim zanimanjem i dobro odglumljenim uvažavanjem obilaze zemlje (bivšeg) Komonvelta. ♦

SVI TEKSTOVI BEOGRAĐANKE U LONDONU!

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.

Uređuje: Vladislava Erdeljan

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.