Naslovna » Blog » Beograđanka u Londonu » Lepši ili slabiji pol
Lepši ili slabiji pol

Lepši ili slabiji pol

Dečaci su doktori, devojčice su medicinske sestre

Dolazim iz sveta gde dečake od malih nogu uče da šefuju devojčicama. Pamtim i dalje sa jednog davnog dečjeg rodjendana ovu izjavu: „Dečaci su doktori, devojčice su medicinske sestre“. Da ne govorim da sam doktorski set slavljenici za rođendan pokonila ja, da bih zatim sasvim slučajno prisustvovala sceni preotimanja „doktorskog mesta“, isključivo na bazi polne pripadnosti.

Prezirem patrijarhalnu balkansku svest koja se usteže da žensku neravnopravnost uopšte prizna. Postoje određena mesta u svesti Balkanca rezervisana za pripadnice drugog pola, koji se naziva lepšim samo kad se želi izbeći kvalifikacija slabiji pol.

Zna se ko kome šefuje

U našim evropskim zabitima, žene na šefovskim mestima se zaobilaze u jasno izdiferenciranom krugu subordinacije. Tako se vrlo lako, iako nenamerno, prave fatalne greške na poslovnim sastancima.

Pod pretpostavkom da su dečaci direktori, a devojčice sekretarice, niko ne dolazi da pregovara sa ženom, što takve, da se blago izrazim, neoprezne pregovarače automatski stavlja daleko od željene pozicije. Ne isključivo muškarci, nego i žene redovno prave ovakve neoprostive greške.

Dosta toga se o ženskom položaju na Balkanu podrazumeva i o tome se nikako i ne raspravlja. Žena koja očekuje isti nivo poštovanja, koji po pravilu već pripada njenim muškim kolegama, automatski se etiketira kao feministkinja, što je najgora ženska kategorija za žene sa ovih prostora.

Dovoljno je da je žena sposobna i dovoljno glasna u odbrani svojih stavova da bi joj bila prikačena značka revolucionarne ili, još gore, iskompleksirane osobe.

Lepši ili slabiji pol

Dosta je, verujte mi, da žena, bez ikakve zadnje (čitaj feminističke) namere zadrži svoje prezime. Žene vam se zbog ove neverovatne hrabrosti (?!) neumereno dive, dok vas muškarci, kao nemoguću osobu, odreda otpisuju. Ko bi poverovao da je u pitanju lenjost da se, bez stvarnog razloga, menjaju sva lična dokumenta. U krajnjoj liniji, žene, kao i muškarci, treba da imaju jednako pravo da deo svog ličnog integriteta štite i svojim ličnim imenom i prezimenom.

Sa ove strane demokratije, gde sve malo više liči na ono što mu ime kaže, nije kao kod nas neophodno da žena bude napućena, natapirana i debelo našminkana, čak ni ako je TV lice.

Žene koje ovde javno istupaju i imaju šta da kažu, niko ne procenjuje na osnovu toga šta nose na sebi i koliko su iz dekoltea izbacile, nego na osnovu toga šta nose u sebi i kako to ispoljavaju.

Čija su prava ugrožena?

Evo me na sigurnom putu osude i nepopularnosti. Usuđujem se da kažem da ne želim da slušam i gledam više potresne izveštaje i dokumentarne emisije o LGBT populaciji.

Ono što je politički korektno vremenom postaje od upotrebe izlizano, po parolama i plakatima iznošeno i prostim rečnikom rečeno – zamorno.

Ono što je za spavaću sobu, neka svako kulturno zadrži iza zatvorenih vrata. Neću da budem primorana da svom sedmogodišnjem detetu objašnjavam homoseksualne scene, koje sada počinju da zaposedaju i dečje televizijske kanale, jer su već duže vreme na svim ostalim kanalima u Britaniji uobičajene. Ni malo me ne fasciniraju seksualna opredeljenja medijski poznatih likova, pa ni političara.

Usuđujem se da kažem da je potresno, da je neoprostivo, da u dvadeset i prvom veku još treba da se izborimo za ženska prava. Nigde, ali nigde na svetu žene nisu ravnopravne sa svojim muškim šefovima, direktorima… sa svojim muževima. ♦

Svi tekstovi Beograđanke u Londonu!

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.

Uređuje: Vladislava Erdeljan

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.