Naslovna » Blog » Beograđanka u Londonu » Aktivno gubljenje vremena
Beograđanka u Londonu: Aktivno gubljenje vremena
Beograđanka u Londonu: Aktivno gubljenje vremena

Aktivno gubljenje vremena

Od trenutka kad sam se u drugu zemlju, među strani svet doselila, postalo mi je jasno da je „gubljenje vremena“ prava aktivnost.

Ta aktivnost neophodna je za – lepa sećanja. I davno sam rekla: Dobro je da sam imala život, pre nego što sam se iselila!

Moram da kažem da ne žalim što sam, u životu, vreme „gubila“. Mogla sam obaviti sve na vreme, uz više truda, biti sasvim uzorna i… beskrajno dosadna. Uzalud napor da to drugačije izgleda – mirne duše mogu reći da nisam ni uzorna, ni uspešna osoba.

Privatno dvorište

Upoznala sam previše ljudi ovde sa veoma lepo uređenim životima. Oni se prema njima (životima) odnose kao prema prednjim baštama svojih u red nanizanih kuća. (Ovo je deo prostora koji je svima na uvidu, a za tipičnog Engleza, bašta je izvor ponosa i treba da bude predmet divljenja.)

Sve što gleda na ulicu ne tiče se samo nas, nego i onih koji tako u nas gledaju, te stoga, ne smemo valjda dopustiti da se stidimo onoga u šta svet gleda!

Stid je, doduše, privilegija samosvesnih pojedinaca.

Nađoh se, nedavno, na proslavi uspešnog postoperativnog oporavka, što je prijateljski samoinicijativno organizovano kao garden party, u prostoru privatnog dvorišta.

Naivno verujući da je prijateljska podrška svugde jednako prijateljska, otkrivam da, srećom, novčanik nisam zaboravila, jer se cena diskretno priopštava. I tako, sedeći na baštenskoj stolici, sa tanjirom u krilu, dok je kiša pomalo prskala – to Englezima nije prepreka za piknik, (koji to nije) – pokajah se što sam i pored premišljanja ipak došla, ne zbog cene, nego zbog baštensko-prijateljskog ugođaja.

Rekla bih da ovo nije beznačajna digresija.

Primerni primerci

U ovoj beskrvnoj zemlji, prednji red uzornih građana stiže sve iz istih kalupa, sa velikim nedostatkom ličnog stava i hrabrosti za ozbiljna opredeljenja. Impregniraju ih nekim opštim načelima lepog ophođenja i zahvalnosti, te čitav život provedu u iščekivanju jalovih izvinjenja, zgroženi nad direktnošću evropskih sunarodnika.

Komunikacija sa ovim primernim primercima gotovo je nemoguća: sve je u pola glasa i bez direktnih pogleda. O tuđim se životima ne brine, a svoj se svodi na čupkanje travki prednjeg i mesto za čaj i sunčanje zadnjeg dvorišnog prostora, čime je uokviren život van kancelarijskog vremena.

Gotovo po pravilu, mali dečaci (ne i devojčice), blagovremeno (što znači sa sedam godina) poslati u internate privatnih škola, stasaju u smušene nesigurne muškarce, koji devojčice doživljavaju kao nepoznate jedinke stranog sveta. Oni, pod obavezom primernih sinova, uvek nastoje da brak i porodicu obave na vreme, oslanjajući se, tom prilikom, na mnogobrojne sajtove za međunarodno upoznavanje i „druženje“.

Teška je to muka (verujte, saznajem iz prve ruke), provoditi život s nekim ko panično sklanja pogled od osoba suprotnog pola, a životu, pa dakako i ljubavi uči se isključivo iz široko dostupnog video i online materijala.

Baštenske ograde

Pomirila sam se sa sudbinom tih nazovi prijateljstava. Na nedostatak prisnosti sam navikla, a nedostatak iskrenosti uračunam unapred, pre odluke da je sa inima moguće prijateljstvo bez baštenskih ograda.

Pun je, ovaj svet, uzornih persona, koje bolje ne umeju nego da zalivaju sadnice u predvorju sopstvenog postojanja.

Mnogo je takvih osoba, koje ne znajući za bolje, čitavo svoje trajanje utroše na uzorke za pelcovanje, ali im fali dara da odneguju ono za čim se uvek čezne. ♦

Svi tekstovi Beograđanke u Londonu!

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.

Uređuje: Vladislava Erdeljan

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.

Jedan komentar

  1. Rastuzuje me ovaj clanak o prijateljstvu. Trava na slici je doduse prelepa.