Kad sam bila mala, pokojna baka mi je pričala priču o čoveku za kojeg je, ni ne trepnuvši, tvrdila da je bio baš iz našeg sela.
Spremao se dugo, govorila je, da u bogojavljenskoj noći pogleda u nebo i zaželi da mu Bog podari veliku sreću. Nestrpljiv da svoju želju iskaže, u onom silnom uzbuđenju, on u ponoć pogleda u nebo i povika:
‘Daj mi, Bože, veliku VREĆU!’
Bog ga je, kako me je baka uveravala, strpao u vreću iz koje do kraja života izaći nije mogao.
Onda se priča nastavljala njenim savetom da pazim šta želim i govorim… I pazim šta govorim… A želje… Nekontrolisano se pletu… Radimo na ispunjenju Bog i ja, ruku pod ruku.