ponedeljak,  
24. mart 2025.  
 

Malo socijalističko prisećanje: Kakve smo sreće bili…

Malo socijalističko prisećanje: Kakve smo sreće bili... Malo socijalističko prisećanje: Kakve smo sreće bili...

Ne mogu, a da ne primetim kakve smo sreće bili mi koji smo u socijalizmu odrastali. Za ovu tvrdnju ne tražim odobravanje, ali nije na odmet malo prisećanje.

Socijalizam nam je nudio veru u uspinjanje – sigurno, postojano, dostojanstveno kretanje napred. Ovo što ovde gledam je sigurno, uspešno pomicanje ka krajnjem poniženju.

Ništa se ne deli, samo se uzima

Kakvom napretku se možemo nadati ako sve ukazuje na kretanje unazad, u prostor i vreme bez sna i doma… bez posla. Iz godine u godinu sve više ljudi ide u narodnu kuhinju, jer gladuju (ponekad čak iako rade ili primaju penziju).

Iz godine u godinu, sve je manje ljudi koji mogu da plate stanarinu, a uslovi u kojima su prinuđeni da žive idu ispod nivoa najgore bede, nama iz socijalizma ikad poznate. Ljudi žive na ulicama, ne zato što im se ne da da se pokrenu, rade i zarade, već zbog toga što nemaju kuda. Sve je više onih bez krova nad glavom, koji zavise od milostinje.

Sva poređenja u Engleskoj idu u viktorijansko vreme, što zbog onovremenih naprednih i inovacionih tendencija, što zbog krajnje bede i beznađa najvećeg dela stanovništva. Iz kakvih god uglova da se poredi i posmatra, sve je očiglednije da običan čovek u Engleskoj nema mnogo čemu dobrom da se nada. Očigledna je tendencija povratka u davna mračna vremena.

Slušam šta se na iskrzanim ivicama kapitalizma servira kao nada i ne čudim se ni malo što ima sve manje poklonika ovog unižavajućeg sistema vrednosti.

Treba da poverujemo da ćemo najednom postati srećni dobitnici, u svetu gde se ništa ne deli. Treba da poverujemo da će nam nešto dati, u svetu u kome se samo uzima.

Oni koji imaju tu privilegiju da dele, nikad ravnopravno ne raspoređuju. Za to je potrebno imati uzvišene ideale, a do njih treba da se poraste, to nikom nije dato.

Čime da trgujemo?

U socijalizmu su nas učili da radimo na sebi da bismo se izdigli, promenili i popravili, pomerili prema cilju sreće i sugrnosti. U kapitalizmu se učimo da treba da se obogatimo, da budemo posednici kapitala, da bismo postali posednici sreće.

Ali, ne možemo svi biti posednici kapitala i ne možemo svi biti trgovci. Ne umemo svi jednako dobro da posedujemo, kao što i ne umemo, a i ne treba svi da trgujemo.

Odasvud nam se servira ideja da treba da prodajemo maglu i kupujemo ušećerene snove. Šta ćemo, međutim, mi koji niti želimo, niti imamo čime da trgujemo? Mi smo osuđeni na nipodaštavanje od onih sa plitkim potrebama, prizemnim ambicijama, a dovoljno dubokim džepovima.

Sva ova sadašnja mizerija proističe iz pogrešnog promašenog kapitalom zamagljenog sistema? Ne mogu da nađem dovoljno jake reči da izrazim ovo svoje nepokolebljivo jasno uverenje. Nemam ništa protiv da me zbog toga proglase neizlečivim idealistom ili nepopravljivim socijalistom, ali ne dozvoljavam da me iko zbog toga naziva naivnom budalom.

Ubeđena sam da aktivni rušitelji socijalizma nisu imali nikakve časne namere, nego su bili rukovođeni prizemnim potrebama instant sakupljanja političkih poena.

Pitam se kaju li se imalo, zbog uništenih sudbina tolikih nacija. Svojevremeno, svet je, jednim svojim, onim socijalističkim delom bar, živeo u relativnoj stabilnosti, iako, istina, nikad u potpunom blagostanju.

Danas su čitave nacije osuđene na patnju i milostinju. ♦

Svi tekstovi Beograđanke u Londonu!

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.