Knjigu „Telefonske bajke“ napisao je Đani Rodari a objavila izdavačka kuća „Kreativni centar“.
Knjigu je ilustrovao Frančesko Altan a sa italijanskog prevela Vesna Mostarica. Knjiga može da se kupi online, preko sajta Kreativnog centra ili u knjižari (TC Eurocentar).
Jedna devojčica iz Varezea nikako nije mogla da zaspi bez priče za laku noć. Njen tata je umeo da izmišlja neobične i zabavne junake, ali je bio veoma zauzet i stalno je putovao. Zato ju je svake večeri zvao telefonom, ma gde bio, da bi je uspavao uz neku novu dogodovštinu.
Kao nekakav vešt čarobnjak, čuveni italijanski dečiji pisac Đani Rodari, vodi junake svojih čudesnih „Telefonskih bajki“ kroz nemoguće situacije i događaje, ne samo u prošlosti i sadašnjosti nego i u budućnosti.
U svakoj od sedamdeset kratkih priča u ovoj knjizi događa se nešto neobično, neočekivano, čudno, čudesno. Pa, kao sto su priče pune neverovatnih događaja, u njima se kao junaci, pored dece i odraslih, javljaju miš iz stripova, ljubičica na Severnom polu, rakovi, odbegli nos, semafor, trolejbus, stare poslovice, brojevi, čarobnjaci, fantastična bića… Sve je to plod piščeve bujne, svemoguće mašte.
O autoru
Đani Rodari (1920–1980) jedan je od najpoznatijih italijanskih pisaca za decu. Junaci njegovih priča, koji prolaze kroz neočekivane i čudesne događaje, omiljeni su među decom širom sveta. Rodarijeve knjige prevedene su na razne jezike, a u mnogim zemljama ušle su i u školsku lektiru. O tome da je Rodari veliki svetski pisac svedoči i Andersenova nagrada koju je dobio 1970. godine.
Telefonske bajke – odlomak
Mladi rak
Jedan mladi rak pomisli: „Zašto u mojoj porodici svi idu unazad? Hoću da naučim da hodam unapred, kao žabe, i neka mi otpadne rep ako u tome ne uspem.“
Počeo je da vežba krišom, među kamenjem rodnog potoka, i prvih dana ga je taj poduhvat koštao vrlo mnogo truda. Udarao se, ulubio je oklop i zgnječio jednu nogu drugom. Ali polako je postajao sve bolji, jer sve se može naučiti ako se hoće.
Kad je postao dovoljno siguran u sebe, istupio je pred porodicu i rekao:
– Pogledajte ovo. I veličanstveno potrčao unapred.
– Sine moj – briznu majka u plač – da li ti se pomutio mozak? Povrati se, hodaj kako su te otac i majka naučili, hodaj kao tvoja braća koja te toliko vole.
Njegova braća su se samo smejuljila.
Otac ga je dugo i oštro gledao i zatim rekao: – Sad je dosta! Ako želiš da ostaneš s nama, hodaj kao svi ostali rakovi. Ako hoćeš da radiš po svome, potok je veliki: idi i ne vraćaj se više.
Hrabri račić je voleo svoju porodicu, ali je bio toliko siguran da je u pravu da uopšte nije sumnjao: zagrlio je majku, pozdravio oca i braću i zaputio se u svet.
Njegov prolazak je odmah izazvao iznenađenje grupe žaba koje su se, kao dobre komšinice, okupile da čavrljaju na listu lokvanja.
– Svet se izvrnuo naopačke – reče jedna žaba – pogledajte tog raka i, ako možete, kažite mi da grešim.
– Nema više poštovanja – reče druga žaba.
– Oh, oh, oh – reče treća.
Ali račić nastavi pravo napred, baš tako, svojim putem. U jednom trenutku začu kako ga zove neki stari veliki rak koji je setno stajao sasvim sam uz neki kamen.
– Dobar dan – reče mladi rak.
Stari rak ga je dugo posmatrao, a onda reče: – Šta hoćeš da uradiš? I ja sam, kad sam bio mlad, hteo da naučim rakove da idu unapred. I evo šta sam postigao: živim sasvim sam, a svet će pre sebi odseći jezik nego da mi uputi ijednu reč. Pošto za tebe ima još vremena, poslušaj me: pomiri se s tim da treba da radiš isto što i drugi i jednog dana ćeš mi biti zahvalan na savetu.
Mladi rak nije znao šta da odgovori, pa je ćutao. Ali mislio je: „Ja sam u pravu.“
Ljubazno je pozdravio starog raka i ponosno nastavio da hoda na svoj način.
Hoće li stići daleko? Hoće li postati slavan? Hoće li ispraviti sve što je krivo na ovom svetu? Mi to ne znamo, jer on još maršira s istom hrabrošću i odlučnošću kao prvog dana. Možemo samo da mu od sveg srca poželimo: – Srećan put!