Četvrtak,  
30. april 2026.  
 

Problem policije: Kako smo došli ovde

Policijsko nasilje tokom protesta i blokada širom Srbije (ilustracija: ChatGPT) Policijsko nasilje tokom protesta i blokada širom Srbije (ilustracija: ChatGPT)
Policijsko nasilje tokom protesta i blokada širom Srbije (ilustracija: ChatGPT)

Studenti u blokadi objavili su na svojim društvenim mrežama tekst pod naslovom „Problem policije: Kako smo došli ovde?“ Tekst prenosimo u celini…

„Moramo sagledati istorijski kontekst i poreklo ovog represivnog aparata vladajućih aktera iz kog se rodila svaka moderna policijska snaga, pa i srpska.

Prva organizacija nalik policiji koja je ikada delovala na tlu današnje Srbije, takozvani martolozi, služili su Osmanskom carstvu kao organ unutrašnjeg reda i mira od sredine 16. veka.

U SAD policijske institucije su se razvijale iz robovskih patrola koje su lovile odbegle robove i sprečavale pobune istih.

Istoričari procenjuju da je ukupan broj smrti povezan sa delovanjem policijskih i parapolicijskih snaga između 3.700.000 i 6.300.000 do danas.

U Srbiji sistemska korupcija policije postaje sve nadmoćnija i normalizovanija uz pomoć njenog hijerarhijskog organizovanja, koje dovodi do centralizacije moći. Zbog ovoga nikada ne može biti nezavisna i nekorumpirana od strane vladajuće elite.

Kao rezultat toga ona će uvek prioritizovati kontrolu vlasti i gušenje narodne volje pod izgovorom očuvanja stabilnosti i javnog reda i mira, u odnosu na bezbednost i suverenitet sopstvenog naroda. Na velikom planu, ona će uvek stavljati na prvo mesto poslušnost iznad odgovornosti.

Policija je istorijski osuđena na večni i neprekidni rat protiv sopstvenog naroda.

Proteklih devet meseci, policija maltretira, kidnapuje, ponižava i silom pendreka dehumanizuje svog neprijatelja – svoj narod.

Neizbežno je da će sa istom odanošću i brutalnošću štititi i bilo koji budući represivni režim, koji je kontroliše, kao što je štitila prethodne.

Juče martolozi, dahije i Miloševićeva policija. Danas otmičari, nasilnici i ženomrsci. Sutra ne znamo šta nas čeka.

Neophodne su sistemske promene u ovom traumatičnom odnosu bez trunke poverenja između stanovništva i ljudi čiji je posao da se brinu o njihovoj bezbednosti.“