ponedeljak,  
10. februar 2025.  
 

Beogradski arhipelag: Zelene oči metropole

Zelene oči metropole Zelene oči metropole

Zelene oči metropole

Sa šesnaest očiju, razbarušenim ćubama i ćubicama i zdravim plućima, prestonica nam je prava lepotinja!

Ako smo normalni, svoj grad bi trebalo da posmatramo kao jedan organizam. Na rekama, žilama kucavicama prestonice, postoji šesnaest ostrva, ada, koje bismo, u slučaju da mirno pristanemo na uslov s početka teksta, mogli da smatramo zenicama metropole. Grad sa šesnaest zelenih očiju! Kakve li lepotinje!

U Beogradskom arhipelagu najpoznatije oke su Ada Ciganlija, Veliko ratno ostrvo, Ada Huja – trenutno obolela od katarakte i na Supernatural-lečenju – zatim, Ada međica, Gročanska ada… Pojedinci koji su shvatili situaciju svakodnevno idu da ljube poneko od ovih ostrvaca. Na poklonjenje!

Šetaju obalom, opčinjeni zure u drugu stranu – svesni da i druga strana postoji – u paperjaste žbuniće i svilene vrbake, dok im voda i oblaci plave dušu, a ptice smiruju živce… Na počinak odlaze spremni za novi dan i iskušenja koja on donosi.

Zastave poraza

Proleće je došlo a lišće zaklonilo crvene, bele i žute najlon kese što svake zime obilato rode po granama smrznutog drveća.

Ove zastave poraza – uz jata plastičnih dvolitri na rekama – u ratu koji svi svakodnevno gubimo od sebe samih simbol su nemara prema majci prirodi koja je Beograd više nego izdašno obdarila: od Starih Banovaca do Grocke protiče šezdeset kilometara BG Dunava, a od Obrenovca do Ušća trideset kilometara BG Save.

Svu ovu dragocenu vodu građani bi trebalo da čuvaju kao na dlanu, ali nikako da ga ispruže, pa to umesto njih čini dvesta kilometara uglavnom zapuštenih gradskih obala.

Uopšte nije jasno zašto stranci uvek prvi vide lepotu koja nama stoji pred nosom! Oni joj se dive, savetuju nas kako da je očuvamo i još više uživamo u njoj. A mi se uvek učtivo složimo i – nastavimo po starom. Ada Ciganlija je, doduše, otkrivena, dok ostala ostrva tek čekaju nekog novog Kolumba…

Uz pluća grada – šume na Kosmaju, Avali, Zvezdari, Trešnji, Lipovici, Topčideru – i ćube i ćubice tj. parkove i parkiće – Kalemegdanski, Tašmajdanski, Univerzitetski, Pionirski, Manjež… Beograd predstavlja jedinstven primerak naseobine u kojoj priroda caruje. A žiteljima ne bi bilo na odmet više htenja da taj dar očuvaju – da pomognu vodi, bilju i nebu da budu čistiji, a pticama omoguće da pletu dom na grani na kojoj ih ne ometa šuštanje umršenih kesa… ♦

Pročitajte i druge priče Darka Kalezića!

»»»» Darko Kalezić rođen je 1963. godine u Beogradu. Objavio je zbirke priča „U repu zvezde padalice“ (Matica srpska, Novi Sad, 1994), „Galerija predaka“ („Rad“, Beograd, 1997) i „Bajke iz Smešne Poljane“ (zbirka priča za decu i mlade duhom, autorsko izdanje, Beograd, 2007) i roman „Škola letenja“ („Narodna knjiga“, Beograd, 2005). Prozu su mu objavili mnogi srpski časopisi, kolumne je pisao za nedeljnik „Singidunum Weekley“, reportaže za „Nacionalnu geografiju – Srbija“ i novinske priče za dnevni list „Politika“. Pokušava da živi i radi u Beogradu. Dosad mu je polovično uspelo: radi, a želeo bi malo i da živi.

Blog „BG Puzzle“ predstavljaju Darkove priče koje je pisao pre nekoliko godina za „Singidunum Weekly“…