Postavljam sebi retoričko pitanje da li zaista želim da ličim na pravu poslovnu ženu, da glumim da sam ozbiljna, jer treba da se krećem u krugovima gde se barata ozbiljnim ciframa?
Kako god trebalo da izgleda, prvo što mi na pamet pada su pionirske uniforme i zakletve. „Dress code“ se sasvim uklapa – bela bluza, crna ili teget suknja i samo mi fali pionirska marama. Simbolika boja, karakteristična za socijalistički sistem školovanja, u engleskoj odevnoj uniformisanosti nikad nije postojala, tako da ovde nije prisutna ni mala nota zanimljivosti, koja se kod nas iz partizanske prošlosti pojavila u crvenoj boji pionirskih marama.
Prvo te regrutuju, onda te uniformišu – sasvim kao u socijalistička vremena. Nije mi smetalo da se, u đačko doba, krećem utabanim stazama Titovih pionira, ali sam crno-bele kombinacije u svim kategorijama oduvek zaobilazila, bilo da su u pitanju odevni predmeti ili umetnički dometi.
Često se sa jasnom crno-belom distinkcijom, u vaspitno-korektivnom smislu ove kategorije nameću kao oblik kolektivne svesti i pogrešno se predstavljaju kao isključivi produkt socrealizma, a ima ih u svim kulturama, samo sa zamenjenim crno-belim ulogama. U Ujedinjenom Kraljevstvu, sa tendencijom okupiranja svesti svih subjekata, ujednačeni i neangažovani crno-beli način odevanja daleko je najpopularniji i nosi se jednako i spolja i iznutra.
Svuda jednaka monotonija
Pokušavam da iznađem rupu u standardizovanom oblačenju, ne bih li mogla da izvrdam nekako iz okvira tog daltonističkog kolorita, ali bez izglednih uspeha.
Neophodno prihvatljiv način odevanja je deprimirajuće monoton, bez ograničenja. Odeća i obuća, izborom i bojom, sasvim se lepo usklađuje sa nedostatkom kreativnosti i uspešno prati nedinamičnost kancelarijskih poslova. Ne postoji bunt stila, koji bi mogao da nagovesti različitost razmišljanja. Neambiciozna odela oblače jednako neambiciozne karaktere.
Opet kad pogledam ovu naciju – kako ko izgleda kad se za kakve vanredne prilike „lepo dotera“, jasno mi je zašto se i za odevanje i za ponašanje propisuju stroga pravila. Sasvim lako i bez vidnog podstreka sve izmakne kontroli na velikim okupljanjima i tokom večernjih izlazaka.
Kodovi oblačenja, kao i kodovi ponašanja, afirmišu atmosferu uravnotežene uniformisanosti, što je daleko bezbednije od sasvim moguće i gotovo izvesne razularenosti, u kom pravcu neumitno idu zabave, ako nisu familijarnog tipa.
Mala cena za velika očekivanja
Sad mi je jasno zašto su mi advokatice, pred sudnicama, uvek izgledale jeftino obučene, čak i preko malih ekrana naših TV prijemnika. Zato što po izgledu, u garderobi loših sintetičkih materijala, u cipele bolje da im ne gledam, ni malo ne podsećaju na glamur kojim su predstavljene u popularnim serijalima.
Izdržljivost ovih jeftinih odela se, doduše, da uporediti sa naporima na takvim radnim mestima. Pitam se, ipak, koja je svrha robusnih karakteristika kancelarijskih odela, kad postoji odgovarajuća zaštitna garderoba za potrebe baštenskih radova i kućnih poslova?
Sve, dakle, u životu ima svoju cenu, a kad se malo bolje pogleda nije ta cena ni tako visoka, naročito kad je u pitanju garderoba.
Zašto bi neko ozbiljno ulagao u odelo od kojeg inače druge vajde nema, sem da ga svakodnevno nevoljno zalepi za neudobnu stolicu i podvuče pod muzgav sto polučistih, promajnih, ružnih kancelarija velikih kompanija.
Ovozemaljsko postojanje ionako ima cenu jeftinih napora sa izglednim prevelikim očekivanjima. ♦
SVI TEKSTOVI BEOGRAĐANKE U LONDONU!
»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.