Naslovna » Blog » Beograđanka u Londonu » Sasvim otvoreno
Beograđanka u Londonu: Sasvim otvoreno

Sasvim otvoreno

Svašta mi prolazi kroz glavu, ali me glupava usredsređenost na ono što drugi mogu da (po)misle često sprečava da sasvim otvoreno iznesem misli na videlo.

Možda je to i neka urođena opreznost i strah da nekoga ne uvredim ili povredim. To je tako, primetićete, u životu inače. Ljudi koji o sebi ne misle mnogo i uzvišeno imaju velike skrupule ponašanja, za razliku od onih koji gaje uzvišeno mišljenje o sopstvenoj, ni pomena vrednoj ličnosti.

Nije sasvim jednostavno biti sasvim jasan, a bezglasan. Bez pomoći tona i mimike i sitne opaske mogu da deluju kao ozbiljne kritike.

Kad se život svede na pisanje, navikneš da snosiš posledice za reči koje nisu ni izgovorene. Uvek ima puno prostora za slobodno tumačenje, a ljudi čitaju onako kako i misle.

Pisci bez lica

Iako većina onih što sada imaju lične online rubrike i svoje blogove žudi za velikim publicitetom, ima neke male sreće u izvesnoj anonimnosti samo delimično ostvarene notornosti svih nas neotkrivenih genija, bez sabranih dela i objavljenih memoara.

Mi se bez straha možemo sakriti iza svojih neznatnih književnih dostignuća, kao pravi pisci bez lica. Nema opasnosti da nas prepoznaju i proganjaju, bar ne direktne.

I eto, ne da mi đavo mira.

Još se razmišljam treba li i koliko da idem izokola da bih rekla koliko iskreno osećam suštinski besmisao života u zapadnim razvijenim zemljama. Samo ne baš tim rečima i u tome leži problem mog premišljanja.

Masa koja sledi trendove

Samo u ovim društvima razmaženih egocentričnih konzumenata, koji nemaju više nikakvih stvarnih briga, mogu ljudi sa toliko entuzijazma da se bave ne svojim, ne opštim, nego potpuno privatnim problemima ličnosti dvopolnih, bespolnih, trans osoba…

Konzumenti zapadne civilizacije ne umeju da budu individue, ako nisu u masi koja sledi trendove i u jednakosti i u isključivosti, bez razlike.

U onim delovima sveta gde se misli na opstanak ili gde su ljudi zavisni od zemlje, kiše i useva, tu nema mesta takvim luksuznim premišljanjima, koja se rađaju iz sveopšte usredsređenosti na sasvim privatne ili nesvesno imputirane predstave o posebnosti bića kao jedinke.

Neki su možda posebniji od drugih, ali takvima to nikad na čelu ne piše.

Neuklapanje u opšte tokove i nerazumevanje koje pokazuje okolina oduvek se zvalo odrastanje. Neko iz toga izađe sa više, a neko sa manje ožiljaka, za primer neravnopravne borbe.

Svi neodlučni, neopredeljeni, spremni na žrtvovanje, koji imaju dovoljno vremena i novca da ga sasvim sebično potroše, treba još u doba odrastanja da se zapute onamo gde je život stvarno borba i gde nema vremena za gubljenje.

Kad se grbača pogne pod teretom istine, onda nema mesta za prenemaganje. To je za dušu i telo mnogo zdravije od pretrpavanja umorne psihe.

Uvek negde postoji prava borba kojoj trebaju pravi heroji, a ne izmišljene brige.

Pozicija rizika

Stavljam sebe u poziciju ozbiljnog rizika kad iznosim direktno mišljenje, to sam naučila od ranije.

Tek kad sam počela da iznosim nepopularne, lične stavove došla sam do otkrića da moje tekstove čitaju i mnogi koje ne računam među bliske prijatelje i poznanike, od kojih, plašila sam se, neki možda osećaju i obavezu da, to što pišem, makar površno pročitaju i pohvale.

Ako hoćeš da istupiš iz sredine i potpuno samostalno staneš uz svoje nepopularno mišljenje, onda moraš da očekuješ da te za tu hrabrost javno nagrde (bez „a“!). ♦

Svi tekstovi Beograđanke u Londonu!

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.

Uređuje: Vladislava Erdeljan

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.