nedelja,  
9. februar 2025.  
 

Svaki dan je novo jutro!

Svaki dan je novo jutro! Svaki dan je novo jutro!

Svaki dan treba da bude jedno novo jutro. Ne sme se bezrazložno trajati. To je teško i nedopustivo.

Čovek mora da se kreće ka svome cilju da bi mogao da opravda sebe u vremenu. Onaj ko se nađe u situaciji da više nikuda ne treba da ode, da više nigde ne treba da stigne, da ga više niko nigde ne čeka, rečju da više nikome ne treba, taj je osuđen i bez zločina.

Besciljnost je najgora kazna.

Nekom kuče, nekom mače…

Svakom treba neko. Nekom kuče, nekom mače, nekom dete da mu plače, da mu ne da mira, da ga diže i pomera… Svakom treba neko kome nešto treba. Čovek mora da se bavi (nekim, nečim) i tako sebe natera da istrajava. Ne tek samo da se zabavi, nego da se posveti i ponekad na sebe zaboravi.

Život postaje sve duži, a trajanje sve ispraznije. Sve duže, a sve manje živimo. To je problem koji izjeda i one koji ne znaju šta ih to kopa iznutra.

Ne mogu i neće ljudi da priznaju da je ono što ih izjeda sebična potreba da se zadovolji glas iznutra. Taj unutrašnji glas traži da se s nekim razgovara, jer mu je dosta solilokvija. Traži i da nekom pripada, a zauzvrat ište malo obostrane nežnosti, koja se ne da uporediti sa bilo kakvim drugim vrednostima, toliko je neprocenjiva.

Potreba da nekom trebaju

Stari i usamljeni utihnu i sasvim svenu, ako nemaju ništa živo da paze i neguju.

Ljudi imaju kućne ljubimce zato što imaju potrebu da nekom trebaju, da nešto od njih zavisi, da ima neko zbog koga treba svakodnevno nekud da krenu, nešto da daju i ostave, a da zauzvrat, i ne traže, a opet dobiju tople zadovoljne poglede i osmehe. Eto toliko je samo potrebno da čovek bude srećan i ništa više.

Najnovije terapije za borbu protiv demencije, koje doduše, iz razumljivih razloga, nisu opšte prihvaćene širom Britanije, staračkim domovima obezbeđuju kokošarnike.

Ha! jel da, ali smešno nimalo nije. Koke su jednostavne životinje koje ne traže previše brige, nisu sklone avanturizmu, samo slučajno mogu da se izgube i za razliku od drugih ptica, ne mogu nikud ni da odlete. Kako, dakle, nisu previše zahtevne, to su živuljke idealne za nenaporno, a zahvalno staranje, i još daruju jaje!

Kad dani počnu da liče

Previše je komplikovan čovek iznutra, da mu se život svede na jesti i piti od danas do sutra. Čini se možda da je „neradnicima“ lako, ali život u prazno je teži nego što izgleda.

Kad dani počnu previše jedan na drugi da liče, bez nade da će sledeći da obraduje, jer ne nosi ništa novo i drugačije, život je predaja; možda mala i beznačajna u moru drugih života, ali odlučujuća za samo jedan mali život, koji svako ima.

Znam, nisam ništa novo otkrila, ali nekad čovek mora da čuje drugi glas, sem svog, da ga opomene na vrednost postojanja.

Postoji u svakom čoveku potreba da se daje, da se žrtvuje, da bi mogao da traje. Svako uzima, ali samo onda kad i daje može da uživa, a ne samo da živi život zarad preživljavanja.

Samo onaj ko život ispunjava zadovoljavanjem i nečijih drugih, a ne samo ličnih potreba, uživa stvarno zadovoljstvo, ima pravi cilj, mir i sreću postojanja. ♦

Svi tekstovi Beograđanke u Londonu!

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.