Zašto nam se uvek čini da su negde drugde ta tako zelena polja ipak lepše zelena od našeg kućnog zelenila? Da sunce sasvim drugačije negde drugde na Planeti sija, iako tamo ono neizdrživo prži, iako tamo negde sunca ni nema.
Al’ tek malo to što vidimo nama je sunčanije od ovoga ovde.
Predivna li je ova zelena zemlja, mislim se, gledajući u zelenilo, ne ni tako zelenije, samo dalje. Zavaravam se pričom o nekoj drugoj demokratiji, u kojoj je priroda zelenija, a ljudskost ljudskija. Škotska je škotskija, ali je ipak Britanija.
Večnost izgona
Ne od juče, ni od prekjuče, ni od pre nekoliko godina, nego od kad traje ova večnost izgona u bolje sutra, pripremam se da istupim iz svega prepoznatljivog uobičajeno svakodnevnog i odem nekud… gde je još manje sunca. Ali nije meni do sunčanja, ne tragam za palmama u viziji boljeg života.
Tužan provincijski život treba menjati za severniju avanturu. Pa nek me zalivaju kiše i vetrovi neka me biju… Misao ide, ali hrabrost nedostaje. Teško je prekinuti konce koji upravljaju ustaljenim životom. Suviše lako odustajem. Kad bih imala zašta da se borim, eto mene napred istrčavam, ali samoj sebi odustajanje uvek lako opravdam.
Izlistavanje
Ljudi ovde vole da udaraju pluseve, da prave liste pro i contra važne odluke. Možda treba da se latim izlistavanja, ne nedostaje mi olovaka, ni papira – nedostaje mi svega ostaloga. Znam da mi izlaza nema. Svako je svestan samozavaravanja i naviknemo se da živimo sa sopstvenim obmanama.
Prelistavam vesti s vremena na vreme i nađem nove pluseve da ih ubeležim u moje neostvareno odlaženje. Živeti tamo je dostojanstvenije. Socijalne nepravde se, znam, iz daleka ne vide, ipak o čoveku se na drugi način brine.
Jedna vest: Dečji vrtići i Domovi za stare organizuju zajednička druženja i nikom ne smeta razlika u godinama, naprotiv iščekuju sa nestrpljenjem nova druženja. Tako zanemarena potreba bliskosti i druženja našla je eto mesto u škotskim vestima.
Druga vest: Zarad jednakosti među svim novorođenim bebama, majkama u Škotskoj dodeljuju se kutije prigodnih poklona, koje su dovoljno velike i lepe da mogu poslužiti kao mesto za spavanje novorođenčeta.
Kako su retke tako tople vesti, koje imaju snagu da ogreju i obraduju i kad ničeg drugog u njima nema, osim Čoveka.
Život sa razglednica
Život u nadi, koja postoji kod svih imigranata, da tuđina nije lepa samo na razglednicama, začudo ne skapava ni kad nas podsvest dobro išamara ličnim iskustvima. Čudo je to kako je trajna ta vera u izvesnost promene, koja se ne događa.
Stalno mislim da će me neki drugi prostori potpuno oporaviti. Pravim nerealne planove, za koje znam da ne postoje. Pravim planove odlaska nekud gde mi je odavde sasvim drugačije na slikama kojima me laže moja iluzija, u koje ne verujem ni pre nego što me opomene moje samosvesno drugo ja.
Preispitaj se, mislim se, pre nego što shvatiš da si sputana trajnim okovima, da ne možeš izaći iz opcrtanog kruga, ni tek tako, ni nikako.
Neću otići nigde. A beži mi se iz svega i boli me stega koja me okiva. ♦
Svi tekstovi Beograđanke u Londonu!
»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.
»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.