Naslovna » Blog » Beograđanka u Londonu » Dugo putovanje – bez telefona
Beograđanka u Londonu: Dugo putovanje bez telefona
Beograđanka u Londonu: Dugo putovanje bez telefona

Dugo putovanje – bez telefona

Zaputim se ja tako na dugo putovanje i to bez telefona. Nenamerno, naravno – kuda se danas kreće bez telefona?!

U London, uobičajeno, idem vozom. Put je dalek, grad je velik… a ja telefonski onesposobljena, što i nije neka naročita šteta, jer ne smatram da sam bez elektronike oštećena, a kamoli u kakvom smislu od eletronike zavisna.

No, ako se ikad u sličnoj situaciji zadesite, biće vam jasno, verujte, navika je neobjašnjivo jaka i, čak iako nije štetna, nesvesno vas degradira.

Kad briga uzme maha

Elem, počnem da se brinem, što je i inače deo mog karaktera. (Nije teško započeti, teško je prestati.) A kad briga uzme maha, to je već ozbiljna nevolja.

Zapitam se kud sam se bez telefona zaputila? Već sedim u vozu, sa kartom u rukama – sad nema povratka. Ističe vreme za bilo kakve nagle preokrete… Objava polaska voza. Gotovo je! Šta ću sad? Napuštena sam, ostavljena bez ičega, odlazim – bez telefona.

Shvatim, dakle, u kakvom sam potencijalnom problemu i pred kakvim nesagledivim preprekama, u slučaju mogućih opasnostii izazova velikog grada, ali kasno je da se bilo šta preduzme. Voz već kreće, počinje panika.

Evo kratkog isečka iz ne tako kratkog, ali nadasve neproduktivnog unutrašnjeg dijaloga:

– Ako me bilo ko traži… Ma ko će da me traži! A šta ako mi nešto treba? Ali šta mi treba – internet mapama se ne služim, pošto odbijam da kružim internet trasama, ako mogu da presečem poprečnim ulicama. Uostalom, ljudsku procenu uvek stavljam iznad mašina. Lepo, znači telefon mi i ne treba! Sve što treba da saopštim ili da mi se saopšti, može, u ovom slučaju mora, da pričeka. Nikom ne mogu da se javim – nikome se, dakle, javiti ni neću.

U odsudnom trenutku preispitivanja

Odlučim da se zavalim… Knjigu zaboravila. Do novina još nisam stigla, a vreme je predugo kad nema šta da se radi.

Ispuniti vreme je, verujte, veoma ozbiljan problem, nadasve kad nema stvarnih obaveza ili nametnutih vremenskih rokova.

A do prestonice nekoliko sati klackanja. (Ne biste verovali kakvo je stanje britanskih železnica. Duga bi to i sasvim druga priča bila.)

U odsudnom trenutku, nepritešnjenom kratkim vremenskim ograničenjima, te stoga prenapregnutom neproduktivnim mislima, počnem da se preispitujem.

Šta me je zaboga spopalo te me zabrinjava takva jedna „sitnica“? Takozvani smart phone je za mene too smart, ni malo me ne impresionira multipraktik funkcionalnost, niti format novih telefona.

Naprotiv, tehnika me uglavnom opterećuje i nervira. Tu se, namah, odlučim da prestanem da brinem i višak vremena korisno provedem u jelu i piću, ne bih li se tokom putovanja malo okrepila.

Na kraju, ono što, pored svih neobjašnjivo brojnih briga, meni svakako ne pripada, to je briga zbog nedostatka tehničkih pomagala.

Nekako ću, uveravam se, uspeti i tehnički potpuno onesposobljena da izguram jedan dan daleko od kuće. I nije tako teško kako se čini.

U današnje vreme, to je jedina prava avantura!

Zaputiti se negde bez ikakvih modernih naprava za upravljanje, obaveštavanje, praćenje… bez ičega što svetli, zvoni, klikće i svira, u trenutku kad bilo ko pomisli da treba sa čovečanstvom da podeli detalje svog internetu okrenutog života. ♦

Svi tekstovi Beograđanke u Londonu!

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.

Uređuje: Vladislava Erdeljan

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.