Naslovna » Blog » Beograđanka u Londonu » Eurosong: Tiha patnja Engleza

Eurosong: Tiha patnja Engleza

Eurosong (Pesma Evrovizije) za Engleze nije godišnje muzičko nadmetanje bez velikog značaja, to je uistinu tiha patnja sa simboličnim oznakama engleskog sve izraženijeg globalnog, a ponajmanje muzičkog neuspeha.

Ovaj sve manje pesnički, a sve više akrobatsko-cirkuski spektakl sada ima daleko izraženije političke, nego muzičke konotacije. To je neuklonjiv trn u oku starovremenske engleske populacije, koja pamti pred evro-unijska vremena, kad se takmičenje među malobrojnim učesnicima posmatralo iz udobnih sedišta i kad je Engleska, zahvaljujući biranim sudijskim ložama uvek zauzimala zapaženo mesto.

Jugoslavija je, by the way, tad bila dovoljno evropska zemlja da i ona nađe mesto u tom odabranom društvu.

Pogrešna taktika

Englezima, po svoj prilici, evropska tematika u svim kategorijama počinje da liči na nerešivu problematiku. Eurosong poprima oblik svojevrsnog tužnog podsećanja na nekadašnju slavu i snagu britanske monarhije.

Nekad ozbiljna politička, a ne sumnjivo i dalje prava muzička sila, koja vlada i evropskom i svetskom muzičkom pop scenom, nikako ne može, u svim dosadašnjim analitičkim pokušajima, da sagleda uzroke svog očiglednog i izvesnog evrovizijskog neuspeha.

Negde od aprila, kad počne da se približava vreme izbora najbolje „evropske“ pesme, počnu da se umnožavaju televizijske i radijske tugovanke zbog ustaljenih engleskih neuspeha.

Iako je Britanija svetska pop sila, sve negde od nesrećnih devedesetih sve je manje nade da ima ikakvih izgleda za evrovizijske uspehe. Svi pokušaji promene taktike su neslavno završili. Nije bilo nikakve razlike da li se kao engleski predstavnici pojavljuju boy bendovi, ostarele pop zvezde ili bivši učesnici pop idola. Krajnji rezultat je uvek samo u nijansama bolji ili lošiji od već lošeg prethodnog.

Ko se bolje kotira

Jednako kako je, od balkanskih ratova, počeo da se umnožava broj malih nacionalnih država, tako su za veliku evropsku petorku Eurosong-a šanse za muzičke uspehe počele da se smanjuju. Nema kraja oplakivanju očigledne britanske nemoći nad evrovizijskim glasačkim telom, koje je sada previše šaroliko, te čak ni među političkim istomišljenicima ne mogu da pronađu sigurne glasače.

Geopolitika Englezima nikad nije bila jača strana, ne čak ni u situacijama kad se sami postave za medijatore u modernim građanskim ratovima. U formiranju nove evrovizijske strategije pred brojnom, po celoj zapadnoj Evropi raširenom nekadašnjom balkanskom populacijom, osim čuđenja Englezi ničim drugim ne raspolažu. Nemaju objašnjenje za iznenadno (da li?) dobro kotiranje srpskih ili bosanskih predstavnika kod skandinavskih, austrijskih ili kojih drugih, sasvim očigledno ne balkanskih zemalja.

E, a to već spada u sferu omiljenih zapadno-evropskih imigrantskih polemika.

Ima nas, ljudi, svuda, ponegde, ruku na srce, i previše. U slučaju Eurosong treba samo da se privolimo da ispratimo preduge televizijske prenose illi da preskočimo kompletnu preskupo plaćenu muzički nekvalitetnu zabavu i na vreme se uključimo u glasanje. Možemo biti sigurni da će Evropa, bar tako figurativno pevati naše pesme.

Siroti Englezi, koji tako ozbiljno pristupaju ovom spektaklu i koji se Pesmi Evrovizije unapred svake godine raduju, nikako da dočekaju da se pomere sa poslednjih pozicija.

To što svi, pa čak i njihovi osvedočeni neprijatelji, prihvataju engleski kao jezik Pesme Evrovizije, može se smatrati jedinom pravom engleskom evrovizijskom pobedom. A nije li to prava pobeda – u tolikom mnoštvu naroda i jezika, linijom manjeg otpora, odustaje se od sopstvenih melodijskih karakteristika, u korist engleskog pop zvuka. ♦

Svi tekstovi Beograđanke u Londonu!

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.

Uređuje: Vladislava Erdeljan

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.