nedelja,  
16. februar 2025.  
 

Živimo u fašizmu!

Beograđanka u Londonu: Živimo u fašizmu! Beograđanka u Londonu: Živimo u fašizmu!
Beograđanka u Londonu: Živimo u fašizmu!

Da li je zaprepašćujuće da, zapravo, živimo u fašizmu? Dali smo mu neka druga imena…

Pustili smo da se prilagodi vremenu i prostoru savremenih promena, ali je represija, koja nas sačekuje, ista, prepoznatljiva i ne krije se i ne kamuflira – udara posred brisanog prostora.

Kud god da kreneš vlada ista histerija prozivanja imena, obeležavanja razlika. Jesi li od naših, a ako jesi – od kojih? Moraš se pronaći u u grupama i onda se iznenada nađeš u sekcijama, kao u zatvorskim ćelijama.

Moraš se deklarisati, odrediti, opredeliti… Neopredeljenih nema. Prava se ne ostvaruju na osnovu neopredeljenosti, nego na osnovu pripadnosti.

Uglovi sopstvenog sagledavanja pripadnosti nisu parametri od značaja, jer pripadnost nije lično pravo. Lako se osporava u nedostatku odgovarajućih deklaracija. Neslućeno je kuda čoveka može odvesti poreklo, dijalekat, verovanje… uprkos nadanju i suprotno očekivanju.

Živimo u fašizmu: Nametnuta pripadnost

Mesto rođenja se ne može odabrati. Dogodi se trenutak koji posle određuje sudbinu, bez ikakvog prava na odluku. Džaba ti posle proklinjanje, trenutak je odlučio za tebe, smestio te je među ljude i zakone i nema te presude koja može da promeni trajno stanje zla i dobra, a bez ikakvog tvog ličnog udela.

Kud god da odeš ne možeš, uistinu, to da izbegneš, ne možeš od neke nametnute pripadnosti da pobegneš.

Ne pita se više samo odakle dolaziš, nego i zašto (pobogu), dolaziš odatle!

Sada se, kao u neka davna mračna vremena, plašimo kakva može biti reakcija na našu stvarnu različitost, na opredeljenost koja nije vidljiva, koju ne otkriva drugačija boja kože, nego je sakriva privid jedinstva sa jednakima.

Oni jednaki, koji su od drugih jednakiji, ne zaslugama nego ničim izazvanim – datim životnim okolnostima mesta (rođenja) i vremena (postojanja) su oni zbog kojih mi je teskobno svuda.

Takva me nelagoda obuzima u svakodnevnom susretu sa ljudima, kao da sam tek juče u ove stranske zemlje stigla, kao da sam sad iz nekog prošlog života izbegla, pa se snebivam da otvorim usta i progovorim neprikladnim akcentom, koji momentalno skida osmeh sa usana.

Živimo u fašizmu: Nesrećnici pred vratima

Vole ljudi ovde da se bore za tuđa prava kad su ta prava na pristojnim geografskim udaljenostima.

Vole Englezi da se smeškaju, vole da se sami sa sobom osećaju predusretljivi, da budu puni razumevanja sve dok nesrećnici nisu pred njihovim vratima.

Ne mogu da kažem da patim pod pritiskom uvreda ili da se susrećem sa neočekivanim napadima na sopstvenu ličnost. Naprotiv, niko me ne muči i ne proganja, a opet osećam se progonjeno i beži mi se daleko.

A znam, nema se kuda pobeći. Svet je ružno mesto puno ljudi.

Ima dobrote još u svetu, nije zaboravljena, samo je bojažljiva i mala, prosto nevidljiva u strašnom sumraku saosećanja.

Ljudi se ne poistvećuju sa bližnjima, kako ih uči Biblija, iako se utrkuju sa darivanjima crkvama. Kao da je nova religijska pomama iscedila i ono malo dobra što je ostalo u ljudskim dušama.

Tužan li je taj Bog koji čovečanstvo posmatra. Uslediće, nesumnjivo, neka kazna ogromnih razmera da utre put dobrim delima. Problem je, samo, što božje kazne najteže udaraju tamo gde ne treba.

Velikim grešnicima uglavnom pripadaju i velika zemaljska uživanja, a bednicima ostaje volšebna vera u nebesku pravdu, koja će uslediti posle svih stradanja. ♦

Svi tekstovi Beograđanke u Londonu!

»»» Vladislava Erdeljan rođena je jedne Badnje večeri, pre mnogo godina, u najvećem gradu, najlepše zemlje koje više nema. Voli da priča i piše na raznim jezicima, a to je uvek najradije i učila i radila. Žali što nije balerina. Čuva drvo u dvorištu, sa pticama bez kaveza. Voli priče i pesme za decu. Igra žmurke sa svojim ćerkama. Želi da putuje po hladnim zemljama. Ima glavu punu nenapisanih priča i pesama, što je mnogo više od onoga što je do sad objavila.