Ambasador Srbije u Moskvi, Miroslav Lazanski, nekada moj kolega u „Politici“ i vojni komentator, znao je „u glavu“ koliko koja država ima tenkova, aviona, topova, bojevih nuklearnih glava…
A danas, ubeđen sam da, kao i gradonačelnik Beograda dr Zoran Radojičić, ne zna koliko košta tek otkriveni monumentalni kič-spomenik Stefanu Nemanji.
Ni ruski vajar i akademik Aleksandar Rukašnjikov, koji je monahu, kako kaže, na insistiranje beogradskih vlasti, stavio u ruke mač umesto krsta, ne govori koliko je evra dobio od Srba za spomenik.
„Ne znaju“ njih trojica, ne znaju Beograđani, a ne znaju ni državljani Srbije jer je Vlada Srbije cenu spomenika proglasila poverljivom do 2023. godine. Drugačije rečeno, obelodaniće cifru posle najavljenih vanrednih izbora na svim nivoima.
I tako, čitalac „Politike“ je, recimo, svojevremeno mogao da pročita u kolumni Lazanskog da Iran ima 523.000 vojnika, 1.613. tenkova, 8.200 topova, 230 helikoptera, 312 borbenih aviona… a danas ne može da nađe ni u jednom mediju, bilo pisanom ili elektronskom, informaciju o stvarnom broju respiratora u Srbiji i koliko su plaćeni.
Istina, lane je premijerka Ana Brnabić obećala da će kada prođe pandemija podanici to saznati, a pošto treći talas još traje, a nije postignuta ni potpuna imunizacija, i na taj podatak ćemo sačekati.
Sačekaćemo i na vest koliko je državnih para (čitaj poreskih obveznika) dato za milion i kusur vakcina jer je i to, zbog „rata“ koji države vode za vakcine, opet „strogo pov.“ podatak.
Poreski obveznici u Srbiji ne znaju ni koliko je njihovih para otišlo u džepove Vučićevih arapskih prijatelja posle potpisivanja ugovora o Air Serbia. Tajne su i pod kojim uslovima su Francuzi preuzeli aerodrom „Nikola Tesla“, Kinezi Smederevo i Bor, Italijani fabriku automobila u Kragujevcu…
Tajna do tajne do tajne…
Beograđani će lako pronaći brojke vezane za Vojsku Srbije, ali nigde neće naći podatke koliko je koštala rekonstrukcija tek otvorenog Savskog trga, pod kojim uslovima se gradi obližnji Beograd na vodi, pa čak ni koliko su plaćene lane zasađene palme na Kalemegdanu. O ceni gotovo dvogodišnje rekonstrukcije poteza od Ruzveltove do Kalamegdana mogu samo da sanjaju, jer je i to izgleda „strog pov.“ podatak!
Ovakvih primera ima još mnogo i besmisleno je nabrajanje svega onoga na šta je ova bahata vlast stavila pečat poverljivosti. U zakonima je jasno nabrojano šta i pod kojim uslovima može da se proglasi državnom tajnom, ali to za Aleksandra Vučića, Anu Brnabić, Vladu, Gorana Vesića & kompaniju – čini se ne važi.
Ne reaguje čak ni Poverenik za informacije od javnog značaja Milan Marinović na ovo očigledno kršenje zakona, zloupotrebu položaja i skrivanje informacija od javnog značaja.
„Naprednjačka“ vlast, bolje rečeno – Aleksandar Vučić – ima odrešene ruke da državne pare troši po svom nahođenju, bez polaganja računa onima koji su ga izabrali. On to revnosno i čini: raspolaže novcem poreskih obveznika kao da mu je uplaćen na lični račun u banci, nadajući se da će mu jednog dana biti podignut i spomenik!
Nenamensko trošenje i rasipanje budžetskih sredstava, javne nabavke bez tendera i tajno sklapanje ugovora uz nagodbu dve strane je uzelo toliko maha, ne samo u vrhu vlasti već i u javnim preduzećima, da gotovo više niko ne reaguje na obelodanjivanje takvih primera.
Čak i kad je državna revizorska komisija utvrdila da je EPS nenamenski potrošio gotovo pola milijarde dinara, nadležni tužioci su ostali nemi!
Zato i ne treba da čudi što je praksa označavanja svega i svačega pečatom „strogo pov.“ postala svakodnevica na koju smo, izgleda, oguglali! ♦
»»» Svi tekstovi V. Mandića su na OVOM LINKU!
Vladimir Mandić – najkraća autobiografija: „Rođen sam 1949. u Beogradu. Ceo svoj radni vek proveo sam u ‘Politici’. Desetak godina sam pisao svašta nešto, a onda sam do penzije uređivao svašta nešto. Izveštavao sam sa Kosova, iz Ustavnog suda (koji je tada manje ćutao nego ovaj danas), vraćao se preko Pančevačkog mosta posle osam uveče sa posla za vreme bombardovanja… Sada ponovo pišem“…
Sta se kurobecate ovde. Nista se nikad nece saznati jer to je Srbija