Putokazi: Kuda ići, kada stići
Kao vidljivi znaci na raskrsnicama koji razmahani u svim pravcima pokazuju namerniku kuda da se uputi, veoma su korisni od pamtiveka.
Nekada davno – pre Beograda, Srbije, Evrope… – gromade kamena i stoletni hrastovi pokazivali su putniku dokle je stigao i u kom smeru treba da nastavi. Katkad je trebalo ići još dan hoda, ili forsirano stići od sumraka do svitanja, a ponekad ni tri dana jahanja ne bi bilo dovoljno da se čovek nađe na željenom mestu.
Ukoliko ne bi bilo hrastova i stena, tu su bile – zvezde. Onaj ko bi znao da čita tu naizgled komplikovanu, a u stvari prostu mapu saveznika, pokazivača i usmerivača – stizao bi do cilja, pod uslovom da zna šta je cilj. Nepismeni bi se gubili.
Najgore od svega je kad je onaj prvi u koloni nepismen. Kad prti stazu, a ne poznaje ni put, ni putokaze. Ovi što ga prate vide da se ide okolo-naokolo, da se ševrda, malo ovamo, više onamo… Nikad stići! I najednom svi primetimo – mada imamo utisak da smo neprestano hodali, dali sve od sebe, s vremena na vreme čak i trčali – da smo tu već bili što uopšte nije dobro za naše dalje putešestvije. Znači, vratili smo se na isto mesto! Znači, ponavljači!
Izvinite, gde je ovde levo?
Slični znacima koji stoje na drumu i važe u saobraćaju jesu oni na životnom putu. I bilo bi jako dobro da naučimo da ih čitamo. To ne moraju biti ni stena, ni drvo, ni zvezda, već knjige, pesme, filmovi, ljudi – baš ti što sede tu, pored nas. Oni nam – isto kao i gradski „infoputokaz“ što, na srpskom i engleskom, vodi do Taša, Kališa, Kneza… – kazuju gde je putić za ljubav, kojom stazom da stignemo do sreće, kojom bogazom do novca… Prepoznajmo ih. Slušajmo šta nam govore.
A mojoj generaciji krajputaš su bile priče A. P. Čehova i Artura Clarkea, Richard Bach i njegov „Galeb Džonatan Livingston“, Formanov „Let iznad kukavičijeg gnezda“, Santana, solo, i Pink Floyd, u kompletu… Uz njih, nismo lutali. Ostali smo na dobrom, kreativnom kursu.
Kompas su izgubili oni mnogo pre nas, na čelu kolone. Na ključnom istorijskom raskršću videli su slučajnu prolaznicu. Upitali je: „Izvinite, gde je ovde levo?“ Putokaz je mlatarao rukama i nogama, uputio ih kako je znao i umeo. Nije mi jasno kud baš da nalete na – plavušu.
(Napisao: Darko Kalezić)
Pročitajte i druge priče:
• Padavine
• Andrićev venac
• Ušće – srce Balkana
• Vrt dobre nade
• Intervju s Nušićem
• Lokal patriota
»»»» Darko Kalezić rođen je 1963. godine u Beogradu. Objavio je zbirke priča „U repu zvezde padalice“ (Matica srpska, Novi Sad, 1994), „Galerija predaka“ („Rad“, Beograd, 1997) i „Bajke iz Smešne Poljane“ (zbirka priča za decu i mlade duhom, autorsko izdanje, Beograd, 2007) i roman „Škola letenja“ („Narodna knjiga“, Beograd, 2005). Prozu su mu objavili mnogi srpski časopisi, kolumne je pisao za nedeljnik „Singidunum Weekley“, reportaže za „Nacionalnu geografiju – Srbija“ i novinske priče za dnevni list „Politika“. Pokušava da živi i radi u Beogradu. Dosad mu je polovično uspelo: radi, a želeo bi malo i da živi.
Blog „BG Puzzle“ predstavljaju Darkove priče koje je pisao pre nekoliko godina za „Singidunum Weekly“…

Dan u Beogradu osnovan je 2011. godine i jedan je od najčitanijih lokalnih portala u Srbiji. Osnivač i glavni urednik je Nenad Mandić – Ah Neša.